Biography
Rodjen je 10. decembra 1955. godine u Varešu, odakle se je još kao sasvim mali preselio u Sarajevo.
Imao je samo 6 godina kada su ga roditelji gurnuli u naručje muzike. Stariji brat je već uveliko gospodario tajnama klavira, pa je nekako trebalo uposliti i mladjeg. Kako je izbor bio prilicno sužen, a Ipeta nikad nije morio strah od nepoznatog, odlučio se za violinu. I to iz najjednostavnijeg mogućeg razloga - nikad je prije toga nije vidjeo. Položio je prijemni za muzičku školu i pohadjao je uporedo sa osnovnom sve do završnog ispita. Za dalje, kaže, nije imao živaca.
Sredinom 1970. u okviru Pionirskog centra "Boško Buha" u Sarajevu djelovala je muzička sekcija. Ipe i njegovi jarani skupili su hrabrost, i za šest hiljada godišnje iznajmili orgulje, bas-gitaru, bubnjeve i sve uslove za nesmetani rad. Sastav je nazvan "Crossroads", a Ipetu su, po sistemu pismo-glava pripali bubnjevi. Sljedece godine dobio je prvu "Trowu". Tvrdi da je na njoj najviše naučio.
Naravno, muzika i škola nisu pokazivale želju za saradnjom, pa je Ipe ponavljao drugi razred gimnazije i prešao na vanredno školovanje. U ljeto 1972. sastav "Mobi Dick" pozvao ga je na tromjesečnu gažu u Trpanj. Kada se vratio u Sarajevo sa iznenadjenjem je zaključio da je postao jedan od najtraženijih bubnjara u gradu.
Opredjelio se za sastav "Rok" sastavljen od poznatih i muzički obrazovanih sarajevskih muzičara čije je ideje kasnije objedinio Gabor Lendjel , vodja "Teške industrije". Kako je u ljeto 1973. ostao bez morske gaže, Ipe je sticajem sretnih okolnosti ostao u Sarajevu i tako stvorio uslove za susret od nesumnjivog značaja za kasniji razvoj rock muzike.
Dvojica Gorana susreli su se negde u Sarajevu, i Bregović je rekao Ivandiću da mu se dopada njegova svirka u "Roku". Bila je to samo uvertira za zvanični poziv koji je uslijedio negde krajem avgusta. Ipe se sjeća da mu u početku nekako nije išlo. Bio je, naime, nekako sentimentalno vezan za svoju prvu ozbiljniju grupu. Promjenio je mišljenje kad je "Jutro" preuzelo igranku u "Skenderiji". To je već bila prilika koja se nije smjela propustiti.
Imao je nepunih devetnaest godina kada je "Bijelo dugme" uletjelo u slavu. Sljedeće četiri sezone djelio je s njima i dobro i zlo, a zatim se, sredinom 1978., odvojio i s Lazom Ristovskim krenuo u novu avanturu.
Projekt nazvan "Stižemo" spotakao se 19. septembra 1978. kada je Ipe uhapšen a nešto kasnije i osudjen "zbog omogućavanja uživanja droge drugim osobama", najprije na tri i po, a zatim u višem postupku na tri godine zatvora. Dio senzacionalistički nastrojenih medija pokušao je od njega da napravi "državnog neprijatelja broj jedan", a njemu je ionako bilo svega dosta. Ostavio je poroke, prodao bubnjeve i Hi-Fi uredjaj, počeo da uči i uspješno polozio nekoliko ispita na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, smjer - novinarstvo. Ubrzo je shvatio da ne može bez muzike pa je ponovo nabavio instrument, i 1979. sa Sladjanom Milošević snimio album "Gorim od želje da ubijem noć".
Sedamnaestog februara 1981. otišao je u Foču na izdržavanje kazne. Od prvog dana isticao se primjernim ponašanjem i radom u muzičkoj sekciji, pa je čak dva puta dobio dozvolu da nastupi sa KUD-om "Braća Ribar" iz Foče. Za Dan Republike 1982. godine obuhvaćen je amnestijom Predsednistva SFRJ i oslobodjen daljnjeg izdržavanja kazne. Povratkom u Sarajevo, nije uspjeo odmah da se prilagodi, pa je čak pomišljao na odlazak u neki drugi grad. Srećom po sebe i po "Dugme", ostao je i negde oko Nove Godine konačno prihvatio poziv da ponovno zauzme svoje mjesto.
Ipe je bubnjar prefinjenog rock senzibiliteta, zahvalan za saradnju u svim uslovima koji zahtjevaju čvrst osnovni ritam s mogućnošću razvijanja zanimljivih rješenja u postavljenim okvirima. Sa dugogodišnjom djevojkom Amilom snimio je dva albuma - "Kakav divan dan" (1985.) i "Amila", iste godine, na kojima je pokušao da njeguje muziku baziranu na zvuku elektronskih instrumenata. Poslije neuspjeha oba albuma, digao je ruke od bilo kakve muzike izvan "Bijelog Dugmeta". Na ostrvu Pag započeo je gradnju velikog ugostiteljskog objekta.
Po izbijanju rata je prešao u Beograd gdje je tragično nastradao 12. januara 1994. godine, po nekim informacijama pred smrt je počeo da piše autobiografiju.
Imao je samo 6 godina kada su ga roditelji gurnuli u naručje muzike. Stariji brat je već uveliko gospodario tajnama klavira, pa je nekako trebalo uposliti i mladjeg. Kako je izbor bio prilicno sužen, a Ipeta nikad nije morio strah od nepoznatog, odlučio se za violinu. I to iz najjednostavnijeg mogućeg razloga - nikad je prije toga nije vidjeo. Položio je prijemni za muzičku školu i pohadjao je uporedo sa osnovnom sve do završnog ispita. Za dalje, kaže, nije imao živaca.
Sredinom 1970. u okviru Pionirskog centra "Boško Buha" u Sarajevu djelovala je muzička sekcija. Ipe i njegovi jarani skupili su hrabrost, i za šest hiljada godišnje iznajmili orgulje, bas-gitaru, bubnjeve i sve uslove za nesmetani rad. Sastav je nazvan "Crossroads", a Ipetu su, po sistemu pismo-glava pripali bubnjevi. Sljedece godine dobio je prvu "Trowu". Tvrdi da je na njoj najviše naučio.
Naravno, muzika i škola nisu pokazivale želju za saradnjom, pa je Ipe ponavljao drugi razred gimnazije i prešao na vanredno školovanje. U ljeto 1972. sastav "Mobi Dick" pozvao ga je na tromjesečnu gažu u Trpanj. Kada se vratio u Sarajevo sa iznenadjenjem je zaključio da je postao jedan od najtraženijih bubnjara u gradu.
Opredjelio se za sastav "Rok" sastavljen od poznatih i muzički obrazovanih sarajevskih muzičara čije je ideje kasnije objedinio Gabor Lendjel , vodja "Teške industrije". Kako je u ljeto 1973. ostao bez morske gaže, Ipe je sticajem sretnih okolnosti ostao u Sarajevu i tako stvorio uslove za susret od nesumnjivog značaja za kasniji razvoj rock muzike.
Dvojica Gorana susreli su se negde u Sarajevu, i Bregović je rekao Ivandiću da mu se dopada njegova svirka u "Roku". Bila je to samo uvertira za zvanični poziv koji je uslijedio negde krajem avgusta. Ipe se sjeća da mu u početku nekako nije išlo. Bio je, naime, nekako sentimentalno vezan za svoju prvu ozbiljniju grupu. Promjenio je mišljenje kad je "Jutro" preuzelo igranku u "Skenderiji". To je već bila prilika koja se nije smjela propustiti.
Imao je nepunih devetnaest godina kada je "Bijelo dugme" uletjelo u slavu. Sljedeće četiri sezone djelio je s njima i dobro i zlo, a zatim se, sredinom 1978., odvojio i s Lazom Ristovskim krenuo u novu avanturu.
Projekt nazvan "Stižemo" spotakao se 19. septembra 1978. kada je Ipe uhapšen a nešto kasnije i osudjen "zbog omogućavanja uživanja droge drugim osobama", najprije na tri i po, a zatim u višem postupku na tri godine zatvora. Dio senzacionalistički nastrojenih medija pokušao je od njega da napravi "državnog neprijatelja broj jedan", a njemu je ionako bilo svega dosta. Ostavio je poroke, prodao bubnjeve i Hi-Fi uredjaj, počeo da uči i uspješno polozio nekoliko ispita na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, smjer - novinarstvo. Ubrzo je shvatio da ne može bez muzike pa je ponovo nabavio instrument, i 1979. sa Sladjanom Milošević snimio album "Gorim od želje da ubijem noć".
Sedamnaestog februara 1981. otišao je u Foču na izdržavanje kazne. Od prvog dana isticao se primjernim ponašanjem i radom u muzičkoj sekciji, pa je čak dva puta dobio dozvolu da nastupi sa KUD-om "Braća Ribar" iz Foče. Za Dan Republike 1982. godine obuhvaćen je amnestijom Predsednistva SFRJ i oslobodjen daljnjeg izdržavanja kazne. Povratkom u Sarajevo, nije uspjeo odmah da se prilagodi, pa je čak pomišljao na odlazak u neki drugi grad. Srećom po sebe i po "Dugme", ostao je i negde oko Nove Godine konačno prihvatio poziv da ponovno zauzme svoje mjesto.
Ipe je bubnjar prefinjenog rock senzibiliteta, zahvalan za saradnju u svim uslovima koji zahtjevaju čvrst osnovni ritam s mogućnošću razvijanja zanimljivih rješenja u postavljenim okvirima. Sa dugogodišnjom djevojkom Amilom snimio je dva albuma - "Kakav divan dan" (1985.) i "Amila", iste godine, na kojima je pokušao da njeguje muziku baziranu na zvuku elektronskih instrumenata. Poslije neuspjeha oba albuma, digao je ruke od bilo kakve muzike izvan "Bijelog Dugmeta". Na ostrvu Pag započeo je gradnju velikog ugostiteljskog objekta.
Po izbijanju rata je prešao u Beograd gdje je tragično nastradao 12. januara 1994. godine, po nekim informacijama pred smrt je počeo da piše autobiografiju.
